PONEKAD JE ZA IGRU DOVOLJNA JEDNA KREDA
– Bole me noge… Oću kući… – cvrčala je Nina svaki put kad bi išle u šetnju. Razume se kući su igrice i crtani.
Dete jednostavno ne voli da šeta. Ne predstavlja joj nikakvo zadovoljstvo da ide bez cilja negde, samo da bi išlo.
Mislim, to i mogu da razumem, s obzirom da je verovatnoća da četvorogodišnjakinja sretne nekog poznatog u šetnji, priznaćete … vrlo mala. Osim ako ne šeta isključivo oko svoje zgrade i vrtića. Za neke druge destinacije… teško da ima šanse, a sa tim i motiv.
Postalo mi je jasno da je bol u nogama usko povezan sa motivom onda kada smo išle u igraonicu na kraju grada. Bio je lep prolećni dan, pa sam htela da ga iskoristimo da odemo pešaka po suncu umesto da odemo kolima. Iako je igraonica bila daleko i za mene, nju nisu bolele nogice. Ma, ni jednom. Ni prstić. Jer, znate šta, mi smo išle negde gde se njoj BAŠ išlo. I imale smo cilj.

Zašto ne bi kreda u mom džepu oživela bajku?
Napipam u džepu kredu. To me je dovelo do jedne ideje.
Kako sam odrasla na bajkama setila sam se priče o Ivici i Marici. Tačnije onog dela sa kamenčićima. Jedino što ja toliko kamenčića nisam niti imala niti mogla da ponesem… Mislim, ko u šetnju ide sa kilogramima kamenja?
Ali ja imam nešto drugo, nešto što može da bude dobra alternativa – KREDA.

KAKO SU OD KREDE NASTALE IVICA I MARICA?
-Nina, hajde da se igramo Ivice i Marice?
AJDE!!!!
Mislim da svako dete u tom nekom uzrastu želi da oponaša bajke i pričame koje sluša. A ova priča je bila savršena za to.
-Slušaj me. Evo ti kreda. Sada ćemo da ostavljamo tragove svuda gde budemo išli, da se ne izgubimo…
Samo saznanje da ćemo da se možda „izgubimo“ unelo je u našu igu dozu rizika…
-Ali pazi, moraš svuda… To je mnogo bitno. Posle kad krenemo kući tražićemo ih… ići ćemo za njima i oni bi trebali da nam pomognu da nađemo put kući. Da se ne izgubimo. Da li hoćeš da probamo?
-DAAAAA
Tako je krenula naša višesatna šetnja… Par koraka, pa iks. Par koraka, pa strelica… I tako je Nina predano ostavljala tragove na svakih par koraka, i zamislite ni jednom je nisu zabolele nogice.

A gde su u stvari Ivica i Marica?
Ova igra-šetnja postala je mnogo uzbudljivija nego što sam očekivala da će da bude.
Par puta smo se čak i „izgubile“. Ali, sva sreća imale smo Ninine znakove.
Mislim da je i sama činjenica da nas je Nina vratila kući uticala malo na njeno samopouzdanje.
A da ne pričamo o snalaženju u prostoru.
Sledeći put su sa nama u šetnju pošle i seka i njena drugarica. Nina im je objasnila da moraju da shvate kako su ovi znakovi mnogo bitni da bi mogle da se vratimo kući.
Zato su nam i one pomogle.
Sada smo imale usput osim iksića i srca (sekin omiljeni simbol ) i kružiće…
Zato smo mogli još veću zabavu da napravimo od povratka kući.
Ako vidimo iks treba da stanemo na njega, ako je strelica da preskočimo, ako je krug da skočimo u mestu… dok za srce moramo da kažemo jedno (muško) ime. I tako redom…
Stigle smo kući, verovali ili ne. Doduše posle dužeg vremena i mnogo smeha, skakanja i vrištanja.
I zamislite…nogice nikog nisu bolele.
A gde su Ivica i Marica? Paaa… neznam za Ivicu, ali otkrili smo da se seka zaljubila u Nikolu. A o Marici nismo razgovarale.

Zašto je dobro igrati se ove igre?
-dete uči da se snalazi u prostoru
-dete ima zadatak
-jača mu samopouzdanje kada radi neke „bitne stvari“
-zabavnije je od hodanja
Ako nemate krede
Krede možete da kupite u svakoj knjižari. Čak i kod kineza.